Žene u strahu: Utočište sv. Nikola prima sve više upita preplašenih žena, traže zaštitu

Nakon dva tragična događaja u Nedeljancu i Varaždinskim Toplicama, koji su završili s čak četiri mrtve osobe, sve više žena šalje upite u varaždinski Dom za žrtve obiteljskog nasilja Utočište sv. Nikola.

– Žene su preplašene, preispituju se može li se to i njima dogoditi. Zato nam se u posljednje vrijeme javlja veliki broj žena – rekla nam je Irena Mađarić, ravnateljica Utočišta, koje je prošli tjedan povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama, 25. studenoga, organiziralo okrugli stol o procjeni efikasnosti sistema zaštite od nasilja u obitelji.

Dolaze u teškom psihičkom stanju, nasilje trpe godinama

Žene u varaždinsku sigurnu kuću dolaze u teškom psihičkom stanju.

– Većina ih godinama trpi nasilje i veliki je to stres kad dođu i prijave ga. Ovdje je trenutno 13 štićenica, a pomažemo im da se osnaže i vrate vlastiti život u normalu – ističe Irena Mađarić.

Alarmantan je podatak da je u tri i pol godine Tim za krizna stanja Crvenoga križa Varaždinske županije imao čak 350 intervencija koje su se odnosile na obiteljsko nasilje, koje je najčešće fizičko. Nažalost, upravo ovog mjeseca jedna je žena iz Varaždinske županije izgubila život.

Martina Slunjski, 23-ogodišnjakinja iz Završja Podbelskog, je 16. žena u Hrvatskoj koja je ove godine stradala od ruke vlastitog partnera. Na parkiralištu u Nedeljancu ubio ju je Saša Možanić, koji je potom počinio samoubojstvo. Iza sebe je ostavila petogodišnju kćer.

Što je ona proživljala, nećemo, nažalost, nikada doznati. Međutim, (pre)veliki broj žena u vlastitim domovima gotovo svakog dana proživljava pakao.
– Bacio me na pod i počeo udarati nogama. Djed i stariji sin su me počeli braniti vukući ga u stranu, dok je dvogodišnji sin vrištao i penjao se na trosjed. Nemoćno sam ih gledala – podijelila je svoju tešku životnu priču sada, srećom, bivša korisnica varaždinskog Utočišta Sv. Nikola.

– Ono što je najgore, uvijek sam okrivljavala sebe i nalazila opravdanje za njega. Zašto? Ne znam. Usprkos svemu, željela sam vjerovati u naš brak. Nadala sam se da će biti bolje, da će se on smiriti. Itekako sam se prevarila, svakim danom bio je sve gori – izjavila je.
Srećom, prekinula je agoniju.

– S vremenom sam shvatila da ne trpim samo ja, nego i moja djeca. U kući, dok je on bio doma, nije bilo smijeha, veselja, nego samo psovke, vikanje, galama. Tako je bilo i zadnju večer prije nego što sam otišla. Svađa, vrijeđanje i fizičko nasrtanje. Ostala sam šokirana stoti put. Plakala sam cijelu noć, ujutro kad sam se pogledala u ogledalo nešto se u meni slomilo i sama sebi sam rekla: “Dosta”. Kad su se djeca probudila pitala su me što mi je s rukom. Bila sam puna modrica. Nisam ni trebala reći, vidjela sam bol u njihovim očima. To me jako pogodilo, skupila sam snagu i otišla na policiju – ispričala je žena koja je bila dovoljno hrabra da zajedno s djecom pobjegne od nasilnika.Zlostavljanje je prijavila policiji i tad je završila u sigurnoj kući.

U Utočištu žene ostaju od šest mjeseci do godine dana. Neke se i vraćaju zlostavljačima.

– Ne možemo nikoga osuđivati. Neke žene vrate se supružnicima i partnerima, što zbog ekonomske, što zbog emocionalne ovisnosti. I to ne možemo osuđivati – napominje ravnateljica Mađarić.

Ali nemaju sve priče tužan kraj: u Utočištu se najviše vesele kad im se jave njihove bivše štićenice koje su stale na noge, našle posao i počele normalan život.

– To je glavni razlog zbog kojeg radimo ovaj posao – zaključila je Irena Mađarić.2016